Briga o prirodi i okolišu nekoć (nažalost davno) bila je normalna pojava. Pritom ne mislimo samo na Indijance, već i na naše „stare“ djedove, bake, pradjedove i prabake. Živjeli su u priličnom skladu s prirodom. Ono što danas zovemo zaštitom okoliša bio je nekoć uobičajen način ponašanja svakog živog organizma, pa i dio nas. Točnije, druga živa bića i dalje se ponašaju u skladu s prirodom i svojim okolišem, samo mi, ljudi, čovjek kao vrsta, stalno zaboravljamo da smo i mi samo jedna vrsta od mnogih. I često se ne ponašamo u skladu s prirodom koje smo dio. Pritom mislimo na odgovorno ponašanje pojedinca u smislu neinvazivnog djelovanja na okoliš i na druge vrste. Savjesno ponašanje sa ciljem očuvanja raznolikosti živih organizama? Zaštita prirodnih resursa i održivi razvoj? Život u harmoniji s prirodom ili briga za resursima potrebnim za život jedne vrste, čovjeka? Zašto pitanja? Zato što nas to muči. Ono do čega smo došli je da smo terminu zaštita okoliša dali svoj zaseban život, opisali ga, definirali, dali identitet i sad se za to brinu „neki drugi“, profesionalci koji su za to trebali završiti školu ili fakultet. I to nas muči.
