LEAP model za Hrvatsku: putokaz prema klimatskoj neutralnosti
Kada govorimo o klimatskoj tranziciji, često zvuči kao da pričamo u sloganima: “više obnovljivih”, “manje emisija”, “energetska sigurnost”. Ali što to konkretno znači za Hrvatsku? Koliko brzo možemo smanjiti emisije, gdje su najveći “čepovi” sustava i koje promjene nose najveći učinak?
Zato smo razvili LEAP model za Hrvatsku — analitički alat koji nam pomaže složiti energetsku priču od početka do kraja: od proizvodnje energije, preko transformacije i prijenosa, do potrošnje u sektorima poput zgradarstva, prometa i industrije. LEAP (Low-Emission Analysis Platform) omogućuje izradu scenarija i usporedbu različitih puteva razvoja energetskog sustava, uz praćenje emisija CO₂ i ključnih pretpostavki koje stoje iza svakog “puta”.
Kako je građen model: čvrsta metodologija i “baseline” 2023.
U središtu svakog dobrog modela je dobra polazišna točka. Zato je 2023. godina postavljena kao bazna (baseline) godina, a model je izgrađen na ulaznim podacima o:
- proizvodnji energije
- transformaciji i pretvorbi energije
- potrošnji energije po sektorima
Ključan korak bio je kalibracija i provjera: podaci i rezultati modela uspoređeni su sa stvarnim (realnim) vrijednostima kako bismo bili sigurni da model “drži vodu”, odnosno da vjerno prikazuje stanje sustava prije nego što počnemo projicirati budućnost.
Scenariji: što kaže službeni NECP, a što kaže ambicioznija tranzicija?
U model su uključeni scenariji iz hrvatskog NECP-a (2024.):
- WEM (With Existing Measures) – razvoj uz postojeće mjere
- WAM (With Additional Measures) – razvoj uz dodatne mjere
Uz njih, stručni tim SDEWES-a koji je razvio LEAP model za Hrvatsku predložio je i dodatni, ambiciozniji scenarij: “Tranzicijski” (TRANS). Njegova uloga nije “nadmetanje” sa službenim dokumentima, nego jasno mapiranje: što bi bilo potrebno da doista dođemo do nulte razine emisija.
Što nam model poručuje (i zašto je to važno)
1) Klimatska neutralnost do 2050. je tehnički izvediva — ali nije “business as usual”.
U TRANS scenariju, potrošnja fosilnih izvora energije se u potpunosti eliminira, elektroenergetski sustav postaje 100% obnovljiv do 2035., a udio OIE u ukupnoj potrošnji energije doseže 94% do 2050. U takvim pretpostavkama postiže se nulta razina CO₂ emisija. Važno: službeni NECP scenariji ne dolaze do te razine.
2) Nema jedne čarobne poluge, potreban nam je “paket” promjena.
Put do neutralnosti traži aktiviranje ambicioznih poluga promjena: nove tehnologije poput vodika, e-goriva i CCS-a (hvatanje, korištenje i skladištenje ugljika), ali i promjene u ponašanju i obrascima potrošnje. Drugim riječima: nije samo pitanje tehnologije, nego i načina na koji planiramo, gradimo, putujemo i trošimo energiju.
3) Brže napuštanje fosilnih goriva jača i energetsku sigurnost.
Sustav koji se oslanja na lokalne obnovljive izvore manje je ranjiv na šokove cijena i uvozne ovisnosti. Energetska tranzicija ovdje nije samo “klimatska tema”, nego i tema stabilnosti i otpornosti.
4) Obnovljivi izvori traže prostor, ulaganja i pametnu mrežu.
Da bismo osigurali dovoljnu dostupnost obnovljive energije, potrebno je poticati ulaganja u kućne (rezidencijalne) fotonaponske sustave, ali i razvijati trenutno nedovoljno iskorištene izvore, primjerice pučinske vjetroelektrane. Istovremeno, nužna su ulaganja u prijenosnu mrežu kako bi se raspoloživi resursi mogli u potpunosti integrirati i koristiti.
5) Velika ulaganja mogu se balansirati manjim troškovima uvoza fosilnih goriva.
Transformacija energetskog sustava zahtijeva kapitalna ulaganja, ali model pokazuje da se dio tog troška dugoročno kompenzira kroz smanjenu potrošnju na uvoz fosilnih goriva.
6) Tranzicija je i osobna i društvena promjena.
Tehnologija sama ne mijenja društvo. Model jasno sugerira da je paralelno s energetskom transformacijom potrebna i promjena na osobnoj, društvenoj i kulturnoj razini – od javnih politika i planiranja do načina na koji govorimo o promjeni i gradimo podršku za nju.
Dijalog i širenje znanja: model kao alat zajednice
LEAP model nije napravljen da ostane “u ladici”. Predstavljen je na javnom događanju “Climate Resilient Cities” (25. studenoga), u organizaciji Grada Zagreba, DOOR-a i Regionalne energetske i klimatske agencije, uz sudjelovanje oko 40 predstavnika gradova, organizacija civilnog društva i stručnjaka. Nekoliko dana kasnije, 28. studenoga, model je predstavljen i NGO zajednici na radionici s 12 sudionika.
Poseban interes iskazan je iz Ureda Grada Zagreba za okoliš, energiju i klimu, s fokusom na mogućnost razvoja LEAP modela na razini grada, posebno za sektor zgrada. Sudionici su također istaknuli potrebu za makroekonomskom analizom (CBA – cost-benefit analiza scenarija) te interes za dodatni scenarij usklađen s pristupom studije “100% Renewable Croatia by 2030” koju je prošle godine objavio Greenpeace Hrvatska.
Projekt je financiran sredstvima Europske klimatske fondacije (ECF) u 2025. godini.