Čuvarkuća, drugi dio: Zašto je sve to važno?
Paneli i razgovori na GreenCajt festivalu dotakli su se mnogih važnih tema, no prečesto smo čuli „trebali bi, mogli bi, evo radimo na izradi plana, čekamo financiranje, skupo je, ne isplati nam se, ali evo, makli smo plastične čaše za vodu iz ureda i razdvajamo otpad…. sunčeva energija je budućnost, imamo velik potencijal, no realizacija šepa… ali evo, zeleno je konačno u modi.“ To što smo čuli, slušamo već jako dugo. Promjena je spora, a sve se zna već jako dugo i ne radi se o modi, promjena je nužnost našeg preživljavanja i prilagodbe onom što dolazi.
Dobrodošli u antropocen
Puno prije Stockholma 1972., još davne 1896. godine, Svante Arrhenius, švedski znanstvenik prvi je upozorio da čovječanstvo može promijeniti klimu na globalnoj razini te da bi dodavanje ugljičnog dioksida u atmosferu moglo zagrijati planet. Petnaest godina nakon Stockholma, 1987. godine objavljena je i „Naša zajednička budućnost“, izvješće Gro Harlem Brundtland koja je predsjedala Svjetskom komisijom za okoliš i razvoj, koje je jasno ukazalo da je problem u neodrživoj pohlepi i konzumaciji svega, onih koji imaju, na račun onih koji nemaju ili ih još nema. Na račun siromašnih i na račun budućih generacija. Globalnih 1% na račun svih ostalih. Globalnih 100 najvećih na račun svih ostalih.
Ništa se nije promijenilo, i dalje je tako unatoč nizu okvirnih UN-ovih konvencija i sporazuma – o zaštiti klime, o očuvanju biorazolikosti, ozonskom omotaču, o zaštiti tla, oceana, šuma. Slijede izvješća svjetskih znanstvenika okupljenih u međuvladine panele za klimu ili za bioraznolikost, svako sa sve većom i značajnijom bazom znanstvenih podataka i dokaza da mi ljudi svojom neumjerenom konzumacijom, ekstrakcijom prirodnih resursa i bacanjem, bacanjem, bacanjem, mijenjamo planet. Nobelovac Paul Crutzen i Eugene Stoermer 2000. godine zaključili da je Zemlja ušla u novu geološku epohu, antropocen, o kojem se nije učilo jer nije postojao kada smo mi išli u školu, kao niti kraljica Elizabeta niti kralj Gustaf iz prvog dijela teksta o Čuvarkući.
Ponovno Šveđani, istraživači Stockholm Resilience centra mjere i prate Zemljine sustave koji podržavaju život kakav poznajemo. Prije trinaest godina, 2009., procijenili su da je Zemlja prešla 3 od 9 planetarnih granica koje razgraničavaju “siguran životni prostor za čovječanstvo” – klimu, biološku raznolikost i biogeokemijske cikluse. U 2015. godini najavljen je četvrti prijestup sigurne granice – korištenje zemljišta vezano za krčenje šuma, a ove godine prekoračene su još dvije granice: nove tvari koje unosimo u okoliš, uključujući plastiku; i slatke vode, one koje pijemo i bez kojih nam nema života. U nešto više od dekade prešli smo sigurnu granicu životnog prostora za više od polovice velikih Zemljinih sustava koji podržavaju naš život, naš Rajski vrt, kako ga zove veliki Sir David Attenborough.
Živimo nekontrolirani eksperiment u biosferi
A gdje smo danas, na Svjetski dan okoliša, 5. lipnja 2022., nakon pedeset godina multilateralnih pregovora, dogovora i obećanja, nakon Pariškog klimatskog sporazuma i Agende 2030, plana za bolji svijet?
Sve nam je toplije, sve smo bolesniji, neki sve deblji, neki umiru od gladi. Sve smo nejednakiji, bogati nikada nisu bili bogatiji, a siromašni siromašniji. Sve smo osjetljiviji, agresivniji, ratujemo, prijetimo, krademo.
Empirijski podaci znanstvenika pokazuju promjene bez presedana u ključnim dijelovima Zemljinog sustava – koncentracija ugljika u atmosferi u stalnom je porastu, smanjuju se ledeni pokrivači i tope ledenjaci, bilježe promjene u oceanima i permafrostu, kišne šume mijenja monokultura, a plankton u moru mijenja mikroplastika koja ne proizvodi kisik koji dišemo, biološka raznolikost nestaje brzinom šestog masovnog izumiranja. Točke preokreta vrlo su blizu, a nakon njih nema povratka niti znamo što će se sve događati u domino efektu. Svako desetljeće u kojem nismo djelovali još od prvih Stockholm -50, u velikim razmjerima gubimo otpornost Zemljinog sustava, jedinog poznatog u Sunčevom sustavu koji održava naš život.
Živimo nekontrolirani eksperiment u biosferi. Ali ono što je važno – još uvijek nije kasno da mi sami nešto poduzmemo, kroz odluke i izbore koje donosimo svaki dan, iz pozicije građana, kupaca, putnika, učenika, menadžera, radnika, korisnika usluga, direktora, obrtnika ili vozača… političara, roditelja. Mi biramo što ćemo i kako, biramo svoju budućnost, budimo svi Čuvarkuće!